Dublje od bezdana

Roman Dublje od bezdana koristi uvriježene arhetipove kako bi prikazao da se i moderan čovjek danas nastoji držati ideala antike, ali ti stari uzori danas više nisu adekvatni. Na pojedinca se postavlja izniman pritisak koji je nužno preispitati jer nisu svi rođeni da budu heroji niti bi se mogli nositi s odgovornošću koju taj arhetip nosi. Kroz poznate motive junaka, djeve u nevolji i zlokobne prijetnje isprepliću se moderni problemi koji ovim pojmovima daju mnogo veću dubinu i čitaju se na potpuno novi način.

U poznatome citatu velikog Friedricha Nietzschea, “Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.”, krije se lajtmotiv knjige, trauma glavnog junaka ali i neraskidiva veza s nečim što je izvan svake ljudske spoznaje.

Sinan je prisiljen suočiti se s teškom ovisnošću o alkemijskom napitku kojeg je koristio kao lijek. Rastuća bol koči ga u ostvarenju ciljeva, uništava mu osobne odnose i tjera ga na sve očajnije akcije. On je atipičan junak, daleko od slike idealnog heroja, ovisnik kojeg guše teške traume. U borbi za vlastite ciljeve izgubio je moralni kompas i proganjanju ga strahovi prošlosti s kojima se nikako ne želi suočiti.

Daleko od doma u divljinama sjevera, u njemu raste žudnja za civilizacijom u kojoj je odrastao, ali dok ne uspije rastjerati tamu mučnih sjećanja, razbiti okove vlastitih strahova i suočiti se s demonima, nema mu povratka. Zbilja ili uobrazilja, hamletovsko je pitanje za Sinana koji mora sići u Labirint i ići sve dublje i dublje…