Aurora

U lipnju 1882. neobičan je meteorit pao u okolici Arkhama izazvavši neobične događaje… Priča Boja iz svemira koja, osim što je bila osobno Lovecraftu jedna od najdražih, ona je koju kritičari smatraju jednom od njegovih najboljih u kojima na svoj osebujan način autor stapa horor i znanstvenu fantastiku. U Sjeni izvan vremena, Lovecraft se poigrao idejom putovanja kroz prostor i vrijeme, no na njemu svojstven način ‒ prijenosom uma iz jedne u drugu osobu. Kritičar Linwood Carter ovu je Lovecraftovu novelu nazvao “jedinstvenim dostignućem fikcije”. Jedini tekst kojega je Lovecraft vidio ukoričenog za života bila je novela Sjena ponad Inssmoutha. Motiv transformacije u ribolike humanoide koji žive u dubinama oceana opisane tipičnim Lovecraftovim ugođajem refleksija je autorova straha od fizičke i mentalne degradacije. Priča Boja iz svemira i obje novele ilustriraju ono ponajbolje od Lovecrafta ‒ stilski upečatljiv ugođaj nepatvorenog horora koji ni nakon nešto manje od stotinu godina od kada je napisan ne gubi na emotivnoj snazi i veličini.

Planine ludila je priča o stravi kao niti jednoj drugoj. Unutrašnjost antarktičkog platoa, ogoljela je, vjetrom izbrazdana i beživotna pustinja, ili su barem tako mislili članovi ekspedicije sveučilišta Miskatonic. Potom su našli neobične fosile stvorenja za koja nitko nikada nije čuo… izrezbareno kamenje staro desetke milijuna godina… i konačno, ludilo grada Starih. Ono što je počelo kao potraga za znanjem uskoro postaje zastrašujuća spoznaja o istinskoj prirodi svijeta i univerzuma u njihovoj sveobuhvatnoj tami i beskrajnom zaboravu. Jer čovječanstvo nije bilo sjajni bljesak stvaranja, već greška, nevažna mrlja postojanja na koju je ravnodušni tvorac zaboravio… sve do sada.